daysleeper https://blog.dnevnik.hr/sillmarill

nedjelja, 03.03.2013.

I'm back

Pozdrav dragi blože, eto me nazad nakon par godina.
Razlog mog povratka leži u tome da te facebook jednostavno ne može zamijeniti.
Kao što sam nedavno utvrdio na pušačkom kolegiju na balkonu tijekom prve jutarnje kave, facebook je koma.
Pitala je Marilka razumije li nju itko, a ja kažem da imam jednoga koji bi je razumio, samo da je jako skup..
Tako mi dođeš ti, dragi blože, kao terapeut.
Facebook te ne može zamijeniti, i facebook ću opet ukinut, ovaj put trajno.
Brate mili imam 700 frendova na facebooku, i imam gledati probleme svih njih 700. Pa jebote da sam zdrav popizdio bi.
Otkad sam otvorio facebook account, nisam nešto čitljivo napisao. A pisati, bogu hvala, još uvijek volim.
Zamislio sam te, dragi blože, kao moj nekakav satirično/sarkastični pogled na svijet u kojem sam se našao, društvo koje prezirem, i novitete koje sam prisiljen barem pratiti.
Otkako si me zadnji put vidio, počeo sam u hobiju fotografirati, pa ćeš i toga blaga vidjeti na ovim čistim stranicama...
Eto toliko za prvi put, nije me još štufalo, nego mi misli nisu složene po okp-u kako sam navikao..

petak, 19.09.2008.

go...

Pozdrav ljudovi.

Znate što je GO?

ne nije još jedna reklama "za sve ostalo tu je mastercard..." :)

Vaš je sillmarill nakon godinu ipo dana uteko na godišnji odmor.Eeee, to je GO :)

Imao sam namjeru dva tjedna, ali jedan od novih djelatnika u firmi je iznednada postao sklon raznoraznim oboljenjima pa ga nema neko vrijeme, tako da sam uspio ukrasti jedan tjedan. Rekao bi MAO, i noga u guzicu je korak naprijed.
Od ponedjeljka do ponedjeljka. Spavam, ležim i uživam sa dragom...Na mljetu smo, daleko od svega. Imamo najnovije čudo tehnologije web'n'walk stick od t-kome za surfanje da se više ne spajamo preko modema i ispucale telefonske žice...oko nas nema nikoga, telefon nismo ni uključivali, tako da ono, ama baš guštamo. Jedino je sranje što svako malo gledamo na kalendar i sa žaljenjem ustanovimo da se naš bijeg od civilizacije lagano bliži kraju. A sam bog zna kad ćemo opet uspjeti pobjeći.

Puno obaveza čeka. Posao, traženje podstanarskog stana, pa još posla, a i košarkaška sezona će uskoro početi pa će i tu biti još posla. Pa 4 web stranice koje sam počeo ima već neko vrijeme, a trebao bih ih uskoro završiti, ili ih barem prestati raditi i dati nekome drugome.
Imamo u slijedećih 20 dana dvije svadbe koje moramo uveličati svojom prisutnošću.. i tako, i jedne babine se spremaju.

Slijedeći mjesec još uz to imam i tehički i registaciju za svoju cordobicu...svašta nešto.

Ali go je sada, pa barem do ponedjeljka.

Sunce, more, šetnja i izležavanje po kauču, pregledavanje 500-tinjak slika koje smo slikali u proteklih tjedan dana. Pa malo vožnje autom po otoku. I svaku večer obavezno jedna romantična komedija koje sam kao brižna svraka skupljao cijelu zimu s namjerom da ih jednom kad odem na godišnji pogledam...Divno je.

Bacio sam oko danas na onu smijuriju od portala index...po zagrebu hapse profesore, jambu skinuli imunitet, prebili čovjeka na parkingu u zagrebu...i kliknuo onaj mali križić na svim stranicama, znate, onaj mali gdje se zatvara prozor. Neću više ni otvarati prozore, a ni vrata, jebe me se što se događa, meni je dobro.

Obožavam ovaj dio ljeta, još je dovoljno toplo, a turistima je ovaj dio hrvatske ostao jedino kao lijepa uspomena na završeno ljetovanje.. :)
Divan je osjećaj doći na plažu i šetati po plićaku u zagrljaju sa voljenom osobom, a da nema ama baš nikoga oko tebe...

Idem malo odmoriti, umorilo me ovo pisanje...

eto vas :P

ponedjeljak, 15.09.2008.

Sillmarill

Pozdrav,

Evo za one koji ne znaju, a zanima ih, zašto je adresa mog bloga takva kakva je.

Motiv je preuzet iz djela najboljeg pisca fantazija svih vremena J.R.R. Tolkiena. Prvi put sam u životu dospio u dodir s njime na istom trajektu s kojeg sada pišem ovaj post.
Putovali smo na Mljet kao i obično svakog ljeta, a sestra Delphina je kao i obično sa sobom potezala neku knjižurinu. Ja sam kao i obično lutao po palubi zagledan negdje u more.
Ja sam sanjar. Uvijek sam bio i mislim da ću uvijek i biti. Lakše je živjeti kao sanjar. I kao vječni optimist.

Sišao sam u salon i sestra je taman odložila knjigu. Pogledao sam korice i sprdao je malo (kao i uvijek do tada) kakvo smeće sada čita (ja sam mrzio i čitanje i lektire). Rekla mi je da pogledam, da je to drugi nastavak trilogije (bah, imaju tri takve??? ko to normalan može progutati) ali da prelistam pa vidim o čemu se tu radi. I ajde, uzeo sam knjigu i pročitao prvu stranicu, pa drugu, i dok smo došli do Mljeta bio sam negdje na pola knjige od preko 400 stranica. I ljubav je rođena. Uvijek ću žaliti što mi je u ruke prvo dospjelo "dvije kule" umjesto prstenove družine. Nakon toga, pročitao sam sve. Pa kad sam došao do kraja, pročitao sam ponovno. Pa još nekoliko puta iza toga opet sve ispočetka (nije zajebancija, 100 % sam iskren) . Pa sam pogledao film. Pa sam opet čitao. Nakon toga sam čitao sve romane od Wilbura Smitha, pa onda opet sve po redu, od Silmariliona do nedovršenih pripovijetki i Berenove djece. Sve, sve sam pročitao, sve imam u vlastitoj kolekciji i sve čitam iznova barem dva puta godišnje. I uvijek se iznova divim Tolkienu i svijetu fantazije s toliko detalja da ih valjda ni u stvarnom svijetu nema toliko.

Silmarile je napravio jedan plemeniti vilenjak, a oteo ih je zli morgoth (jedan od odmetnutih bogova) i stavio ih u svoju krunu. Bili su ponos vilenjaka. Jedan silmaril je Morgothu oteo Beren jednoruki, smrtnik, kao plaću za ruku Luthien, kćer vilenjačkog kralja.
Neću više pričati o tome. Sada znate što je silmaril.

Nakon toga je došao i World of warcraft, i jedan od blood elf paladina s imenom Sillmarill, naširoko poznat po Genjuros serveru, i još mnogo mnogo knjiga fantazije održavajući u meni ono što sam oduvijek volio najviše. Dječju sposobnost da bilo gdje i bilo kada u bilo kako zajebanim situacijama mogu otići negdje gdje je jasna granica između dobra i zla, i gdje donošenje važnih odluka ne otvara dileme.

Mislite li da je loše biti sanjar? Mislite li da u svijetu odraslih nema mjesta fantaziji? Razmislite malo...

četvrtak, 07.02.2008.

Ljuti me

Situacije na koje ne mogu utjecati, ljudi idioti, debilan posao, mala plaća, visoke cijene. Ljute me prepucavanja i pretakanja iz šupljeg u prazno, ljute me redom političari, nogometaši (pogotovo kad ih ispraše kao danas), analitičari i nepismeni novinari. Ljuti me što sam sve umorniji iz dana u dan. Ljuti me što je rock umro, ma koliko mi šutjeli o tome. Ljuti me što više u ovom gradu nemam mjesto gdje mogu sjesti za šank, popiti pivo i poslušati nešto kao "Mandy" Barrya Manilowa, ili "American pie" Dona McLeana. Ljuti me što ću svoj stan vjerovatno imati tek kada ga naslijedim, užasno me ljuti, i rastužuje. Ljuti me što nemam opcija, a ne mogu ih sam stvoriti. Ljuti me pogled s visoka i nisko mišljenje pojedinaca. Ljuti me što Dalmacija radi a Zagreb se gradi.. Ljuti me kukanje, ljutim sam sebe. Ljuti me što dan traje 24 sata, a nikada nemam vremena. Ljuti me što sam odavno izgubio pojam što znači dosadno. Ljute me ljudi što uporno zovu na telefon iako vide da se ne javljam (Glupani!!! NEĆU SE JAVITI!!). Ljuti me što su mi na mojoj prvoj vizitki koju sam ikada imao u životu napisali pogrešnu e-mail adresu, pa pravu moram upisivati rukom... Ljuti me...a šta ja znam, sve me nekako ljuti u zadnje vrijeme. Ljuti me što su odbili Rapajića, pa me ljuti i on sam. Ljuti me masu nekih sitnih, naizgled bezazlenih stvari. Kruh od jučer, i kisela prodavačica, ljuti me broj noge 49 i ćelave gume. Ljuti me što praktički cijeli dan buljim u monitor, a ne zajebavam se na kompu. Ljuti me što u tjednu nemaju bar još dvije Nedjelje. Ljuti me što se ne prenose NBA utakmice, ma zapravo što se ne prenosi nikakva košarka. Ljuti me što sve stvari koje su mi drage, nisu dobre za zdravlje.
Jebiga, još me nije prošlo. Ljuti me UBS i dva frame-a manje u 3d marku 06. Ljuti me vlastita neorganiziranost, i ne stizanje na vrijeme me ljuti, pa onda rokovi, simbolične nagrade i ukori. Ljute me neplaćeni prekovremeni i totalna neshvaćenost posla koji obavljaš. Ljute me gužve.
Ljut sam nekako što sam ljut.
Nastavit će se, a i zbog toga sam ljut..

utorak, 29.01.2008.

izduženi grad i jebe lud zbunjenog

Danas sam lud. I grizem. I liberajte me se.

srijeda, 28.11.2007.

idemo dalje...

A ne, nema veze s politikom, jebe me se za politiku i odbijam joj posvetiti svoje vrijeme.
Idem dalje s poslom.
Bio sam pred jedno mjesec dana na dva razgovora za posao, u istoj firmi, zvali su mene da dođem na te razgovore prije nego je uopće izašao natječaj, zvali su mene jer su željeli da radim za njih, zvali su mene jer su znali što znam, i što mogu. Zvali su mene. Nisam ja išao kod njih moliti za posao. Zvali su mene.
Taj posao je dobio momak koji nemam apsolutno nikakvog radnog iskustva unatoč tome što su mene preporučili. Momak je dobio posao jer nema radno iskustvo, jer, školovati će ga ispočetka.
Drago mi je zbog njega. Momak je dobio priliku kakvu sam ja dobio prije skoro 3 godine i nadam se da će je iskoristiti dobro.
Bilo bi sebično od mene biti zavidan. Bilo bi u najmanju ruku pogrešno biti ljut jer eto, nisam prošao. Ipak me jedna stvar smeta pa mislite o meni što god želite. Jer i ja sam samo čovjek i tupog osjećaja se sada ne mogu otresti. Ono što znam, ma koliko to bilo nisko od mene, je da je taj posao dobio netko kvalificiraniji da bi se ja osjećao lakše. Pa neka sam jebeni egoist.
Ali, kao što naslov kaže.. idemo dalje!
Velik sam dečko, nije prvi put da pušim, vjerovatno nije ni posljednji.
Ne sumnjam u svoje mogućnosti i bolju budućnost.
Navikao sam iz svakog poraza izaći jači, barem za pouku. E jebemu mater kakvu pouku da izvučem iz ovoga, ili da ga ne smatram porazom, mogu i to.
Jer eto, idemo dalje, i ne , nema veze s politikom.

petak, 16.11.2007.

Miju i Viktoru umjesto pive za zahvalu

Pozdrav dragi moji,

bio sam opet na proputovanju, nisam nešto dugo, ali eto, konta se...
U Splitu sam bio, kratko, poslovno. Išao sam ujutro opet izvanzora autobusom do Opuzena gdje me nestrpljivo čekao Denis ispred hotela Merlot. Kasnio sam, jebiga nije moj običaj ali bili su nekakvi radovi u Neumu i nije se moglo prije. Do Makarske smo pretežno pretresli posao, jebga čini mi se da u zadnje vrijeme samo o tome pričam i pišem, pa eto neću više. U Makarskoj strateški pokupili Marka da ide s nama. Obožavam Marka, ima svojih pedesetak godina, debeo je, glasan, razgovorljiv i vječno nasmijan. Dopotezali smo se do Splita, gdje nam se već hladila kava u American dreama, svi su već bili tamo. Super mi je ponekad vidjeti ljude s kojima komuniciram telefonski po par puta dnevno. Ustanovili su da sam se udebljao, ja da oni slabo vide... :)
Naravno, "guzonje" su opet kasnile, jebiga, moji se razišli a ja zasjeo i ne šeta mi se, jedino se ja otrgnuo iz kreveta prije pijetla. Vratili su se dva sata kasnije kad je meni bilo baš ono kritično za ubit oko, ali ništa od toga, treba sastančit. Sastančilo se do oko 18 sati, ilitiga po našemu do 6. Pozdravili se, i počele moje stare dubioze o povratku doma, kud što i nemalo kako :)
Dobacio me Denis do Opuzena ponovno, i govorio mi da idem kod njega doma, ali ja tvrdoglav koliko visok nisam htio. Super mi je Denis, i njegova žena i djeca, ali jebiga, doma je doma. I tako ode on, ostao sam sam na autobusnoj stanici u Opuzenu u 8 sati navečer. Bio je mrak, i puhala je bura. Zadnje što sam pogledao prije nego što sam izašao iz auta je bila temperatura. 4°C . Znači jebeno hladno. Pričekao sam jedno pola sata da vidim hoće li naići kakav autobus, ali kad sam skužio da ni auta nema a kamoli autobusa kapitulirao sam. Nisam ni ja pizda, tu je hotel Merlot, nać ću ja načina da dođem doma, a i para nešto imam, mogu i platiti nekome da me odbaci bar do Neuma, otamo ću lakše... Recepcioner mi je bio stvarno od pomoći, zvao je momak sve kolodvore od Zadra pa naovamo, svugdje ista priča, prvi autobus kreće u 11 iz Zadra, u 1 je u Splitu i oko 4 ujutro će biti u Metkoviću. 4 ujutro!? #$&%$
Kažem, ma jebeš ti sve, aj ti meni zovi taksi. Pogledao me ko da sam s neba pao. "Otkud pajdo taksi?". "Pa..u Metkoviću, neš'ti 20 kilometara, ne bi do Neuma trebalo biti više od 100 kuna ceh". Nema taksi u Metkoviću. Ajme majko... Odlučio sam sjesti popiti kavu u hotelski kafić, probati pronaći nekoga tko ide prema Neumu, ako treba i platiti nekome da me odbaci. Kako sam ušao skužio sam dva lika kako se oblače i idu lagano iz kafića. Prišao sam im, obrazložio moj problem, kako nema autobusa, taksija, kako sam zaglavio u Opuzenu po svoj prilici do 4 ujutro, pa ako bi mogli me odbaciti do Neuma pa da ću se ja lako dalje snaći.... Pustili su me da meljem dvije minute i onda mi nešto promrljmljao na mislim njemačkom i ode. E jebemu. Ostao u kafiću sam s konobarom. Kavu na šank i kukaj. Potrudio se i on, njegov kum hoda s curom što radi na kolodvoru pa će on meni nešto saznat preko nje dok ja popijem kavu...Zvao ga kum nakon 20 minuta i kaže da nema ništa prije 4 ujutro. Reko, hvala ti druže sad bar znam na čemu sam. Popio ja kavu, ostavio i 1 kunu baje, ali prijevoz nisam našao. Pošao sam opet na stanicu, i počeli su prolaziti auti, pa sam počeo i stopirati, ali samo su mi prolazili pored mene, neki bi blicali, neki zatrubili, ali nitko nije ni usporio. Nešto baš razmišljam, jebote da ja prolazim s autom po ovoj buret'ni i vidim nešto od dva metra kako stopira u mraku, pa za reć iskreno, ne bi mu ni ja stao...
I onda sam se premjestio na benzinsku pumpu koja je bila zatvorena naravno, ali barem je bila osvijetljena. I opet stopiraj...dva sata stopiranja na bliže nuli nego 5 stupnjeva. Nije lako... Odjednom vidim jedan kamion prošao pored mene, usporio i daje žmigavac, pogledam malo bolje kad ono cisterna, kako sam bio na pumpi tako sam pametno zaključio da nije on stao meni i nastavio stopirati. Umalo sam izazvao tragediju jer je kamion koji je slijedeći naletio imao pokupiti ovoga što je stao i čekao mene. Došao sam do njega kad unutra čovjek od svojih 45-50 godina, ćelave glave, osim ono malo sjedina što mu je ostalo, trbuh k'o dobra godina i osmijeh od uha do uha. Ajd upadaj. Evala da znam da si lopov/ubojica/silovatelj svejedno bi se ukrcao.. Ovog lika prigodno ću nazvati Mijo jer u svoj svojoj sreći što sam se maknuo iz Opuzena (od sad pa ubuduće moja noga neće kročiti na Opuzensko tlo, pogotovo ne noću) nisam u svojoj nekulturi se ni upoznao s čovjekom. Kaže čovjek kako je on iz okolice pirovca, ide u potomje po vino. Od mrkog Opuzena do Bistrine saznao sam jako puno o njemu, saznao sam kako je invalid jer su mu leđa u komi, ali da mora raditi, gradi kuću na selu da ima sinu što ostaviti u naslijeđe, saznao sam dalje da su ga tri puta zajebali u elektroprivredi u Šibeniku, i to konkretno prijatelj od njegova zeta koji isto tako radi u elektroprivredi, kako je teško voziti cisternu kad je puno, bilo je tu i puno tehničkih karakteristika cisterne (konje, kubike i kapacitete cisterne neću ovdje navoditi). Kad smo došli blizu Bistrine, kaže on meni: "Ajmo ovako". Protrnuo sam :) "Ja ću tebe iskrcat na Bistrini i zamoliti ću policajce da ti oni pomognu da nađeš prijevoz za dalje, lakše će ti biti ako te policija nekome preporuči, znam ja stopirao sam i ja kad sam bio mlad..." i još da će im reći da me ukrcao u Splitu, rekao sam dobro iako nisam vidio neki suvislu razliku između Splita i Opuzena gdje me ukrcao, ali eto, nisam htio proturječiti mom dobročinitelju :)
Na bistrini staje on na carini i kaže kako bi ih zamolio da pomognu momku koji nema autobus prije 4 ujutro, da ga preporuče nekome da ga ukrca do grada. Kaže brkati policajac "A, a jel ima osobnu?" . "Imam" kažem ja. "A jel mogu vidit". Izašao sam iz cisterne, poželio mom junaku Miju sretan put i zahvalio mu od srca i krenuo prema brku s osobnom. "Evo izvolite". Pogledao je osobnu, pogledao mene i kaže "I šta ću ti sad ja". Uff jebote. "Ne treba ništa hvala, pričekati ću ovdje autobus.." Pošao sam malo dalje na klupu, sjeo na jebeni rokovnik i zapalio cigaretu. Punim plućima. Pomislio sam kako i nije sve tako loše, ovdje bar imam svjetla i klupu, a možda netko poznat i naleti, bar me neće nitko pokupit s autom u sto komada... Odjednom se iz nekakve kućice pojavila policajka i kaže "Pa sjedni unutra u onu kućicu gdje je televizija, nemoj stajati vani, užasno je hladno, naći ćemo već nekoga da te prebaci, pomoći ću ti". Oduševljeno sam prihvatio, kao i vjerovatno svatko drugi u mom nezavidnom položaju. Ušao sam u kontejner koji je bio uređen kao dnevni boravak/kuhinja. Jedan je policajac nešto kuhao, drugi je bio Hercegovac s njihove granice, uljudno su me pozdravili i ponudili pićem. Pitali naravno kako sam tu zaglavio i tako. Ugodno društvo. Tu u priču ulazi moj drugi junak te večeri, ponovno ću se poslužiti prigodnim imenom, njega sam nazvao Viktor, jer je bio iz Zagreba, i nekako mu je to ime odgovaralo. Mršav ko prut, kratko ošišan, iz profila vrlo sličan Cezaru iz NS-a. Ali ljudina. Kad mu je policajka rekla za mene, odmah je počeo sklanjati stvari sa suvozačeva mjesta da napravi malo mjesta za mene. Izvanredno, a još nije ponoć :) Viktor je vozio kamion s namještajem za nekakvu butigu u gradu. Iz zagreba je i rijetko ide prema žitnjaku. Jedva čeka da se izgradi autocesta, prije je vozio namještaj u jednom danu do Zagreba i natrag, a sada ipak ostane prespavati, jer eto, nije više mlad, a ima gdje prespavati i nije mu potreba lomiti se cijeli dan. Kaže da svaka dva tjedna ovako putuje. Obožava Zaton i restoran na mulu. Malo se promeškoljio kad sam mu rekao da Zaton nije baš najčistiji za kupanje, ali to su pretežno bile teme tih 45 minuta koliko sam se vozio s njim. Iskrcao me na kantafigu tek kad sam ga uvjerio da me ne treba voziti u mokošicu jer ću se lako ja snaći. I njemu sam se zahvalio i rekao mu da me spasio večeras. Došao sam kući prije 1, sjeo u kuhinju, zapalio cigaretu i zamislio sebe kako još stojim na stanici u Opuzenu, i protrnuo. Onda me puknulo u glavu da sam kreten. Nisam ljudima ni broj telefona ostavio da mi se jave ako im ja budem mogao što pomoći ako im bude ikad išta trebalo oko kompjutera, u što čisto nekako sumnjam, ali eto, ispao sam seljak. I zato im pišem ovaj post, da ublažim savjest, i još jednom zahvalim ljudima, jednostavnim, simpatičnim, običnim ljudima koji su imali srca za budalu koja po buretini i mraku baulja po opuzenu/bistrini,
Mijo i Viktore, hvala od srca, nadam se da ćemo se opet vidjeti, i nadam se da ću Vam se jednom imati prilike odužiti.

petak, 08.06.2007.

Jadna Europo

Jadna Europo, ni ne slutiš s kim se bakćeš.
Kako stvari stoje kod nas...
Najžešći borci za pravdu su ujedno i najžešći kriminalci, dok po zatvorima trunu sitni kriminalci, bossovi ispijaju kave po špicama.
Kuće nam ruše ili barem pokušavaju bespravni graditelji.
Najveća institucija poslije ustava slovi na netu kao hrpa bezveznjaka, a svojim radom ne pobijaju te tvrdnje, uvijek iznova.
Najveći redikul u državi je ministar nesposoban složiti smislenu rečenicu, ali iznimno sposoban za blamiranje u javnosti.
Hrvati su u vlastitoj državi najmanji "Hrvati", veći su i hercegovci, i srbi, i crnogorci, i brazilci, ukratko sve manjine su veći "mi" od nas samih.
O Hrvatstvu i Hrvatima nam vrlo često pamet sole neki koji to i nisu, ali su zato najglasniji članovi desničarskih stranki, iz njihovih auta trešti nacionalistička muzika, odjeveni su u crno i spremni su na sve da ti dokažu kako su hrvatskiji od tebe. Jebiga, možda i jesu, jebe me se.
Najveće i najprofitabilnije firme prodaju se za sitniš ili završavaju u stečaju. Ljudi sa završenim fakultetima ne mogu naći posao jer su prekvalificirani. Većina ljudi kod nas plaću dobiva iz dva dijela, prvi na račun, a drugi u cashu, onaj koji se "ne vidi".
Kod nas je lakše ukrasti 5 milijuna nego 50 kuna. Za 50 kuna ćeš odgovarati, za 5 milijuna nećeš nikada.
Rješavanje stambenog pitanja je praktički nemoguće bez dobitka na lotu,bingu,kladionici. Imamo tonu firmi koje ništa ne proizvode, ali opstaju, jer proizvode "nešto", najčešće "maglu". Vlasnici tih firmi su uspješni mladi poduzetnici. Nitko ne zna čime se u biti bave, ali izlaze na naslovnicama raznoraznih Leadera, Playboya, Klikova, Kultova...
Kod nas su nogometaši nacionalni heroji, dok oni koji bi to trebali biti trunu po zatvorima vani i doma.
Nas jednostavno boli kurac za globalno zatopljenje, zabrane pušenja i ekološku osviještenost. Veliki smo vjernici ali smo 2 puta godišnje u crkvi, najčešće pijani ili barem pripiti. Psovanje nam je poštapalica i nemoguće ga je prevesti na bilo koji drugi jezik.
Koliko god bili zaposleni uvijek imamo vremena za tri četiri kave. Pravo na bolovanje shvaćamo kao pravo na godišnji odmor, i jao onome tko se pokuša tome suprotstaviti. Radni vijek prosječnog Hrvata je neograničen, radiš dok ne crkneš.
Želju za većim natalitetom kod nas država subvencionira što skorijim povratkom majki na posao. maximalnim skraćivanjem trudničkih dopusta. Svi znaju barem desetak rupa u zakonu. Turiste u biti mrzimo, ali im se smješkamo jer donose Eure, mada bi najsretniji bili da nam ih šalju poštom i ostanu doma.
Za doći s jednog kraja države na drugi trebaš putovnicu, i rješavanje toga pitanja ne smatra se prioritetom.
Kod nas sa 14 godina moraš odlučiti što želiš biti u životu, a sa 24 možeš biti što god poželiš, sve ima cijenu.
Prije je čovjek stvarao prijatelje, danas stvara veze. Kod nas je znanje prokletstvo, jer što više znaš, više radiš, mada si jednako plaćen (odnosno potplaćen). U stanju smo od najbolje ideje napraviti propali projekt bez imalo truda, i sve to ponavljati u nedogled. Sranje u Ruandi nam je zanimljivije od propadanja brodogradilišta, zatvaranja tvornica, i ljudi bez posla. Susjedovo dvorište uvijek jače smrdi.
Smijemo se i rugamo Amerikancima da su glupi, Englezima da su bahati, Slovencima da su mali, Bosancima da su glupi, praktički za svaku naciju nađemo nešto što kod njih ne štima. A mi smo veliki, jaki, pametni,...
Tako dobro jedemo tuđa govna da od toga možemo napraviti biznis. Povijest pretresamo u prosjeku svake četiri godine, izvrćemo činjenice, lažemo i optužujemo.
Najbolji nogometni klubovi su stotine milijune kuna dužni državi. Gradovi ih sponzoriraju za nova dugovanja.
A Europa. Guramo se rukama i nogama u Europu, a 100 % sam siguran kada bude referendum da ćemo uvjerljivo biti protiv Europe. Jer mi smo veći od Europe.
A jadna Europa ne kuži s kim ima posla. Jadna, stara, naivna Europa...

srijeda, 06.06.2007.

e jebiga

Nisam pisao neko vrijeme. Nisam imao vremena, a kad sam imao vremena, nisam imao zivaca...znate kako je...
U međuvremenu se svasta nesto izdogadjalo, Wakan se ozenio, Pero se vratio iz Italije, posao me malo stisnuo, dosli su i ispitni rokovi...svega ima.... e, na Wakanovom vjencanju sam uhvatio podvezicu, a Bubi buket. Opa...
Ove retke pisem s posla, gdje sam, usput budi receno od osam jutros, ne, ne placaju mi prekovremene...
Uzeo sam maloprije pauzu, posao u restoran do i narucio kavu s mlijekom, hladnim, nekako mi bolje pase u zadnje vrijeme.
Sjeo sam u "izlog", (pokraj prozora), i malo promatrao ljude.
Svega ima u ovom nasem malom gradu.
Ono sto me iznenadilo, je da ja to sve slabije podnosim. Ljudi mi idu na zivce.
Skoro svi, osim onih dragih.
A nikad nije bilo tako. Morali ste imati jako dobar razlog da mi postanete antipaticni. Danas ste to skoro po defaultu.
Posao je kriv zbog toga, znam to. Previse ljudi koji od tebe nesto ocekuju, za nista, ili za saku bezvrijednih kuna.
Odgovoran si, moras to. Jebiga, to je lose...
I zato mi idu na zivce. Oni koje znam, a i oni drugi, nepoznati.
Fali mi malo mira, a "Oazu-Mljet" su vec zaposjeli turisti. Jebiga, jed je jed, ali turisti su kruh..
Zar je prokleti multitasking napravio od mene, ili jos uvijek pravi a jako mu dobro ide, covjekomrsca??
Ah ljudi, tako bih volio da mi je dosadno barem jedan ubogi dan.

ponedjeljak, 16.04.2007.

o poslu malo

Evo nakon dvije godine opet na raskršću...

Mijenja se, posao, ljudi, sve se mijenja, samo mi se čini da se ovaj put nisam ja voljan promijeniti. Ili sam se previše promijenio, ovisi kako se uzme. Svejedno, sit sam. A gladan. Gladan sam neke pozitivne promjene.
Ovako stoje stvari.
Zaposlio sam se prije dvije godine.
Imao sam zadatak.
Servis. I samo servis. I određenu plaću koja nije bogznašto, recimo samo da debelo kaskam za plaćom prosječnog konobara koji mi donese kavu u kafiću.
Onda, uz taj servis, došlo je nekako da treba pomoći kolegama u prodaji, jer posla je bilo sve više. Plaća je, uzgred budi rečeno, ostala ista.
Potom slijedi , o dobri Bože, promaknuće. Postajem voditelj. Uz prodaju i servis koji ostaju na meni, preuzimam cjelokupni posao voditelja sa svim radostima koje on donosi. I, slijedi moja prva povišica. Ako kažem nešto malo manje od 15 % neki od Vas bi mogli pomisliti da nisam loše prošao. Uzmite u obzir molim onog konobara s početka priče.
I nakon dvije godine evo me tu gdje sam sad.
Porast prodaje, servisa, i posla općenito se više ne broji ni kvartalno, ni mjesečno, nego dnevno.
Ali plaća, ne, ne plaća. Ostala je još uvijek manja od konobara iz uvoda.
Još ako uzmemo u obzir da je njegova skočila dva puta, recimo da sam sada negdje u rangu sobarice u nekom 3-zvjezdanom hotelu.
Neću sada naklapati o odgovornostima i zadacima, mislim da nam je svima puna kapa više svih tih priča jer manje više svi prolazimo kroz iste pizdarije.
Čudno je to kako ljudi zaboravljaju u poslu faktor čovjeka. I čudno je kako ne shvaćaju da bi moj odlazak koštao jako puno.
Zašto se ne može shvatiti da mojim odlaskom gubiš ne jednog, nego tri čovjeka, a da ti nitko normalan neće raditi sve ovo što ja radim. Niti će htjeti, a niti će moći.
Faktor čovjek, najbitnija karika u lancu. Bilo kojem lancu.
A daj misli malo na tog jebenog čovjeka. Ili misli i za sebe i za njega.
Još nešto želim istaknuti, na razgovoru za eventualni novi posao (niste valjda mislili da su ovo što sada pišem pusta naklapanja), stekao sam dojam da mi čovjek jednostavno nije povjerovao kada sam mu rekao što sve trenutno radim sada.
I sada kada gledam, ne vjerujem sam sebi šta sve ja stižem.
Ali ne, ne kukam...
Malo sam ljut,
jebiga

<	ožujak, 2013
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Ožujak 2013 (1)
Rujan 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Studeni 2007 (2)
Lipanj 2007 (2)
Travanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (2)
Veljača 2007 (2)
Siječanj 2007 (6)
Lipanj 2006 (3)

Opis bloga

stvari kako ih ja vidim, nekad satirično, nekad ironično...nerijetko i realno...

Linkovi

Blog.hr
Kenova.biz forum
Monitor.hr
Kingsofchaos
Hattrick

stihovi

..pa vidiš, netko to od gore vidi sve, postavi na svoje mjesto, svako dobro, a zlo još prije, sve vide oči sudbine...

zato sto mi nabaci osmijeh koji ni nagluplji idioti ne mogu zamraciti,
zato sto ima ono nesto da me pokrene naprijed,
zato sto je volim
E bas zato mokra trava